Sotonizam je pokret, u kojem se štuje Sotona, čiji se poklonici nazivaju sotonisti. Sotonizam se dijeli na vjerski sotonizam i LaVeyev sotonizam.
Vjerski sotonizam se naziva i spiritizam ili tradicionalni sotonizam. Podijeljen je na one koji se izruguju sa kršćanskim obredima i moralnim vrijednostima i na one koji Sotonu vide kao duhovno biće.
Sljedbenici luciferijanizma shvaćaju Lucifera kao utjelovljenje neprestane potrage za mudrošću i moći prirode. Jarac i pentagram s dva kraka prema gore najčešći su simboli Sotone i s njim se dovode u usku vezu.
Porijeklo sotonizma nije posve definirano. Prema nekim izvorima smatra se da je francuski časnik Gilles de Rais (1404.-1440.) jedan od prvih osnivača. Rais, koji je 1440. godine optužen i pogubljen zbog čarobnjaštva, kanibalizma i sadizma, i koji se prema nekim izvorima ubraja među tzv. "povijesne vampire", svakako je jedna od prvih osoba koje povijest bilježi kao primjer demonopoklonstva.[1]
Procvat sotonizma se javlja u Francuskoj za vrijeme kralja Luja XIV. (1638.-1715.). U Lingurgu su djelovali u drugoj polovici 18. stoljeća vrlo surova grupa sotonista (nazivali se "Jarci"), a koji su održavali obrede crnih misa, popraćene zločinima, mučenjima i silovanjima. Preko 400 pripadnika ove skupine bilo je uhvaćeno i obješeno, ali oni ipak nisu nestali sve do 1780. godine.
Prva knjiga o sotonizmu "Grimorij pape Honorija" tiskana je u 17. stoljeću, mada je najvjerojatnije puno starija. Radi se o priručniku u kojem su sakupljene upute za održavanje crnih misa pomoću kojih se priziva demon. Dolazi do velikog širenja sotonizma i održavanja crnih misa koje obično vode iskvareni svećenici koji na misama održavaju seksualno-magijske orgije. Takvi rituali bili su najčešće u Francuskoj i odvijali se pod pokroviteljstvom ljubavnice Luja XIV., madamme de Montespan (1641.-1707.), a održavala ih je okultistkinja La Voisin (o.1640.-1680.) i opat (fr. abbé) Etienne Guibourg (o.1610.-1686.).[2]
Štovanje đavla, ilustracija iz djela Compedium maleficarum, 1608.
Najpoznatiji sotonistički obredi održavali su se u 19. stoljeću u Francuskoj, a vodio ih je opat Boullan (1824.-1893.) koji je bio vođa ogranka karmelićanske crkve i navodno je prakticirao crnu magiju i žrtvovanja djece. Širenju novog vjerskog poretka stao je u kraj 1847. Papa koji je izopćio ovaj red i njegove sljedbenike. Osnivač ovog ogranka, Eugene Vintras, optužen je za izvođenje crnih misa koje je vodio gol, masturbirajući za vrijeme molitve za oltarom, te za homoseksualnost.
Boullan je skupa sa svojom ljubavnicom, časnom sestrom Adele Chevalier, pobjegao iz samostana, imali su dvoje djece, a Boullan se specijalizirao za istjerivanje demona metodama koje su uključivale i mješavinu ljudskog izmeta i hostije koju je opsjednuta osoba morala progutati. Na jednoj od crnih misa žrtvovao je i jedno od svoje djece. Vjerovao je da se prvobitni grijeh Adama i Eve može iskupiti samo upražnjavanjem seksa s inkubusima i sukubusima, odnosno seksualnim demonima. Stanislas de Guaita, inače pripadnik njegove grupe, autor je djela "Sotonin hram", a bio je u stalnom sukobu s Boullanom, a neki smatraju da je i odgovoran za njegovu smrt (Boullan je naime umro od srčanog udara).[3]
Nova era [uredi]
Najveći sotonistički pokret modernog doba započeo je šezdesetih godina dvadesetog stoljeća pod vodstvom Antona Szandora LaVeya (1930-1997.) koji je 1966. osnovao Sotonističku crkvu u San Franciscu i čije je djelovanje privuklo veliku pažnju javnosti. U mladosti je radio u cirkusu kao krotitelj lavova, a to ga je iskustvo kako je kasnije i sam tvrdio, poučilo o postojanju unutrašnjih moći i magije. Sljedeće zanimanje mu je bilo to što se pridružio putujućoj skupini u kojoj je radio kao pomoćnik mađioničara. Radio je zatim i kao fotograf za policiju, ali je uznemiren nasiljem koje je vidio napustio taj poziv i počeo svirati pianino po raznim noćnim klubovima. U to vrijeme počinje pohađati razne tečajeve o okultnom u kojima će naučiti mnogo o obredima koje su održavali templari, članovi Hellfire kluba, hermetisti, članovi Zlatne zore i Aleister Crowley (1875.-1947.); obredi su se LaVeyu izuzetno svidjeli pa ih je i sam počeo prakticirati.
Ubrzo razvija vlastiti sotonistički svjetonazor, prihvaćajući demona kao prirodnu silu i pravu ljudsku prirodu koja je požudna, sklona pretjeranom ponosu, hedonizmu i svojeglavosti, atributima zbog kojih se društvo razvija. Smatrao je da ne treba nijekati tjelesne potrebe, već ih slaviti, a sve one koji se protive takvom poretku treba prokleti. Na Valpurginu noć, 30. travnja 1966. godine, LaVey je obrijao glavu i proglasio se osnivačem Sotonističke crkve koja je vrlo brzo dobila veliki broj članova (na vrhuncu svog djelovanja čak 25.000), a njegova žena Dianne postala je visokom svećenicom Crkve.[4] S vremenom je odbacio crne mise vjerujući da su zastarjele, reorganizirajući metode i koristeći za rituale enokijanski magijski jezik koji je usvojio od Crowleya. Krajem 60-ih i početkom 1970-ih godina, LaVey se više-manje povlači iz vodstva crkve i počinje pisati, objavivši tako "The Satanic Bible" 1966. g., "The satanic Rituals" 1972., a treća je "The Complete Witch", prva knjiga ove vrste objavljena u Europi.
Sredinom sedamdesetih, Crkva gubi veliki broj članova koji osnivaju novi sotonistički ogranak, Setov hram. LaVeyova crkva doživljava svoj novi procvat 1980-ih, ali tada LaVey više nije bio aktivni član. Setov hram osnovan je takodjer u San Franciscu, a štovali su egipatskog boga Seta koga nisu smatrali demonom već samo prototipom po kojem je osmišljen lik Sotone.[5]
Prema njihovom vjerovanju, Set kroz stotine generacija pokušava pripremiti ljude za novi stupanj razvoja, a vrijeme za to je upravo stiglo. Prethodila su mu tri najvažnija događaja: prvi se dogodio 1904. kad je Crowley primio "Knjigu zakona", drugi kad je 1966. osnovana Sotonistička crkva i treći, posljednji, zbio se 1975. osnivanjem Setovog hrama. Po njima samo su članovi Setovog hrama trebali preživjeti tu promjenu poretka.
Najpoznatiji nedavni slučaj koji je uključivao svećenike, bio je slučaj Geralda Robinsona, katoličkog svećenika koji je ubio časnu sestru prilikom sotonskog rituala 1980. godine.[6] [7]
Pozdrav jeste li čuli za slučaj Annelise Michel? Tko je bila ta mlada djevojka? Što se zapravo sa njom događalo i zašto je mučenički umrla?
Annelise Michel je bila djevojka koja je bila iz stroge kršćanske obitelji rođena je 21.9.1952. ,a umrla je 1.6.1976. 1968. život joj se promijenio doživjela je napad demona koji su je opsjedali te se stalno grčila i nije bila u stanju da kontrolira svoje tijelo. Otišla je doktoru i on joj je dijagnozirao epilepsiju pa je i neko vrijeme bila u bolnici. Uskoro su napadi postali sve učestaliji i viđala je demonske grimase tijekom dnevnih molitvi ,a i često su je pratili glasovi koji su joj govorili da "gori u paklu". Jednom je doktoru spomenula demone koji joj daju naredbe ,doktori su vidjeli da joj nema pomoći te su utvrdili po znakovima da ima epilepsiju.
U ljeto 1973. njezini roditelji su posjetili svećenika te zatražili da se na Annelise obavi egzorcizam. Ali zahtjev je odbijen te im je svećenik dao savjet da Annelise nastavi s liječenjem. 1974. godine nakon nadziranja Anneliese svećenik Ernest Alt zatražio je dopuštenje za egzorcizam od Vircburškog biskupa. Egzorcizam je odbijen ali napadi nisu prestajali ,a njeno ponašanje je postajalo sve čudnije. U kući njezinih roditelja u Klinbergu stalno je vrijeđala, grizla i fizički napadala članove obitelji i ostale posjetitelje. Odbijala je jesti hranu jer joj demoni nisu dopuštali ,spavala je na kamenom podu, jela je muhe, pauke i ostale kukce, a i pila je vlastitu mokraću.
Nakon što je dokazano da je opsjednuta i rujnu 1975. godine biskup je dopustio da se nad Anneliese izvede tzv. "Veliki egzorcizam" njegova osnova je bio "Rimski ritual". Odlučeno je da će se izvršiti egzorcizam nad Anneliese tako da je od 1975. do 1976. godine imala jedan ili dva egzorcizma tjedno. Njezini napadi su bili toliko snažni da su je tokom egzorcizma trebali držati tri muškarca ili čak vezat lancima. Nakon nekog vremena sve je nakratko prestalo. Poslije joj se stanje pogoršavalo napadi su se nastavili, često je bila paralizirana, padala je u nesvijest. Egzorcizam je trajao više od deset mjeseci ,a tijekom tih deset mjeseci Anneliese je opsjedalo nekoliko demona Lucifer, Nero, Juda, Legija, Cain, te neke od prokletih duša Hitler i Fleischmann. Tijekom egzorcizma Anneliese je imala vizije i prikazanja Isusa, Majke Božje, drugih Svetaca i anđela. Posljednjeg dana egzorcizma to je bilo 30. lipnja 1976. godine Anneliese je jako patila s tim da je imala groznicu."Molitva za odrješenje" je njezina zadnja izjava za egzorciste tijekom egzorcizma, a za majku "Majko bojim se". To je njezina majka snimila na dan njezine smrti u podne 1. srpnja 1976. godine.
Svećenik Ernest Alt obavijestio je biskupa ,a istraga je počela. Prema riječima forenzičara "Anneliese je gladovala do smrti". Specijaliti su tvrdili da je Anneliese uzimala hranu tjedan dana prije smrti preživjela bi (kada je umrla težila je 30 kg). Svećenici su pokušavali dokazati da je bila opsjednuta puštajući snimke(koje su snimili tijekom egzorcizma),kada su pustili snimku zvučalo je kao svađa dvaju demona Hitlera (tako se je nazvao u snimci) i Frankisha.
Neki stručnjaci tvrde da bi egzorcizam uspio da nije uzimala lijek Tegretal koji joj je prouzrokovao izumiranje crvenih krvnih zrnaca.
Komisija Njemačke biskupije objavila je da Anneliese nije bila opsjednuta, ali to nije razuvjerilo vjernike od podrške za njenu borbu, a i mnogi su vjerovali kako njeno tijelo nije našlo mir. Njezin leš je ekshumiran pola godine nakon njezinog pokopa zbog toga jer se jednoj časnoj sestri ukazala Anneilese ukazala te joj rekla kako joj se tijelo ne raspada a time bi se dokazalo da je bila opsjednuta demonima. Ali rezultat ekshumiranja je bio da se tijelo prirodno raspada.
Danas je Annelieseino groblje svetište u Njemačkoj.
http://www.youtube.com/watch?v=x4n9vK0_mdk
Mt. Washington je brežuljkasti predio,
kvart, s ulicama drvoreda i kuća s prelaska 19-og na 20-to stoljeće,
udaljeno tek nekoliko minuta od centra Los Angelesa. Jedinstveno mjesto
za John Matkowskog, koji je našao malu kolibu s početka 20. stoljeća u
ulici ironičnog naziva «Future Street».
Tamo se preselio 1985.
godine, i od početka svog života u kući, čuo je čudne zvukove, ali kuća
je bila stara, te je pretpostavio da su za to krivi stari podovi,
cijevi i zidovi. Ponekad bi navečer osjećao «žmarce» duž svog vrata i
ruku, no i tu je krivca našao u starosti kuće, koja je vjerojatno uzrok
propuha koji je vrlo lako mogao uzrokovati te simptome.
Tog je
mišljenja bio sve do 1990. godine kada su zvukovi i osjećaji postali
intezivniji. John je počeo osjećati prisutnost, ponekad bi krajičkom
oka vidio sjenu koja bi nestala čim bi okrenu glavu i direktno pogledao
prema njoj. Ponekad bi se čuli vrlo jaki udarci u sobi do, no kad bi
John otišao vidjeti o čemu se radi, ne bi naišao na ništa neobično.
Priča kako bi osjećao po rukama nešto poput opekotina od sunca, te je
tako znao da se nešto nalazi u njegovoj prisutnosti. Nije on bio
jedini, i prijatelji bi prilikom posjeta osjećali neku prisutnost.
Kako
je njegova koliba bilo omiljeno mjesto prijateljskom roštiljanju,
jednog ljetnog popodneva, John je, u društvu svoje ekipe, ponovo
osjetio poznat osjećaj pečenja po rukama, a zdjela za salatu je bez
ikakvog razloga eksplodirala i razletjela se u tisuću komadića. Događaj
je bio u najmanju ruku neobičan te je John kontaktirao proizvođače te
zdjele da sazna postoji li kakva okolnost pri kojoj bi zdjela mogla
tako eksplodirati. Proizvođači su bili zatečeni i u čudu više negoli
sam John.
Nedugo nakon tog događaja John Matkowsky je iznajmio
svoju kolibu prijatelju John Huckertu. Huckert je kao i Matkowsky
gotovo odmah čuo čudne zvukove, čudne sjene su se «vukle» po podu kuće
i zidovima dnevnog boravka. I naravno i on je osjetio prisutnost.
«Čitao
sam nešto za stolom, i u jednom trenutku sam osjetio da je netko došao
iza mene i stavio mi ruku na rame. Naravno, kad sam se okrenuo, u
prostoriji nije bilo nikoga. Adrenalin mi je skočio i sve me to činilo
nervoznim. Nisam znao što je to točno bilo, no isključivši sve
mogućnosti na kraju nije ostalo ništa što je moglo prouzrokovat taj
osjećaj»
Dva John-a su istovremeno bila preplašena i
zaintrigirana za tu pojavu. Činilo se kao pojava nije imala namjeru ih
ozlijediti, nego samo ih učiniti svjesnim njene prisutnosti. Što su
više bili otvoreni mogućnosti da se u tom slučaju radi o duhu, to se
pojava više i češće pojavljivala. Huckert je tvrdio da je čak i vidio
duha u njegovoj «ljudskoj formi» kao starijeg čovjeka koji stoji pokraj
njihovog kauča, i kad je trepnuo starca više nije bilo.
Jedini
dokazi da se tu radi o duhu bili su čudni zvukovi, čudne sjene i
osjećaji, tako da sve to moglo vrlo lako pripisati nekoj psihičkoj
bolesti ili čak umoru. No preokret se dogodio kada je Huckert na Božić
1991. godine od svog oca na dar dobio fotoaparat Polariod. (znate onaj
fotoaparat koji odmah nakon slikanja razvija slike).
Kada se
vratio u Los Angeles uslikao je par slika po kući da pokaže Matkowskom
kako fotoaparat radi. Sve su slike bilo posve normalne, bez ikakve
nepodudarnosti. Sve do ožujka sljedeće godine kada je Huckert osjetio
poznate žmarce po vratu koje je upućivalo da se duh nalazio blizu.
Iz
nikakvog posebnog razloga uzeo je fotoaparat i uslikao sobu. Tada su se
vrata kupaonice otvorila sama od sebe. Slikao je vrata, i na slici
dobio čudni obris koji je bio i strašan i smiješan u isto vrijeme. U
početku su mislili da nešto nije u redu s filmom, no kad su kupili novi
i ponovili slikanje, duh se i dalje pojavljivao na fotografijama u bilo
koje doba dana i noći. Slike su naravno odnijeli nekom poznaniku u
laboratorij za profesionalnu fotografiju, koji nikako nije mogao
ustanoviti kako se ta pojava mogla naći na fotografijama, proučili su i
sam fotoaparat, no on je radio sasvim regularno.
Ljudi su
naravno bili skeptični. Kada je Ross Harpold došao u kuću na njihovu
zabavu pogledao je fotografije i podsmjehujući se upitao je Huckerta da
li se duh nalazi sad među njima. Na što je Huckert odgovorio da ne zna.
Ross je uzeo fotoaparat, upitao «Je si li tu?» i okinuo sliku. Kako se
slika razvijala, na njoj su se polako počela nazirati slova. Pisalo je
«YES».
Matkowsky je upitao «Kako se zoveš?» i okinuo sliku. Jasno se
na slici nazirala riječ «WRIGHT». Nastavili su s pitanjima. «Je si li
ti dobar ili zao duh?» Odgovor je bio «FRIEND»
U sljedećih
nekoliko mjeseci Matkowsky i Huckert su napravili stotinjak fotografija
na kojima su se pojavile riječi. Uglavnom su odgovori bili na
engleskom, ponekad na latinskom, no uvijek su davale konkretan odgovor
na direktno pitanje.
«Gdje ideš kada nisi ovdje?» Odgovor je bio: «Flux»
«Tko je bio Wright?» Ovaj put odgovor je bio na latinskom: «Et alia corpus delicti," što znači – među ostalim žrtva ubojstva.
Započela
su istraživanja u kući Matkowskog i Heckerta. Istraživački tim je nakon
nekoliko sati fotografiranja dobio prve rezultate.
«Jesu većina
duhova dobri ili loši?» Kako se slika razvijala pojavila se i poruka.
«THERE ARE NUMEROUS REMEDIAL LEMURS» Poruka koja se na prvi pogled čini
kao «šala duha», no u latinskom riječniku Hackert je pronašao da su
lemuri u startorimskoj kulturi bili duhovi mrtvih koji hodaju noću.
Pitanja
su se i dalje postavljala i odgovori su dolazili sa svakom razvijenom
slikom sve do pitanja «Wright, hoćeš li ovdje biti još dugo vremena?»
Duh je odgovorio: «SED HAEC PRIUS FUERE» što znači: ovo sve je sada
gotovo. I to je bila zadnja poruka na slici.
Uz mnoge
ghostchasere u kuću je došao i svjetski poznat vidovnjak Peter James.
Iako je u početku bio skeptičan u pogledu «duha pisca» priliko ulaska u
kuću odmah je osjetio prisutnost. Noge su mu se tresle, i osjećao je
vibracije kroz tijelo. Telepatski primao je imena. Gilbert, Robert i
Amelia. Matkowskoy i Heckert su bili u čudu. To su bili prijašnji
vlasnici. Vlasnički list nisu nikom pokazali, niti su spominjali
prijašnje vlasnike. No opet Peter James je možda mogao iz nekog drugog
izvora saznati te informacije. Peter je ipak smatrao da nijedan od te
trojice nije bio «duh pisac».
Hodajući kroz kuću Peter je zastao
na jednom mjestu govoreći kako je to duhovni vrtlog, neka vrsta prolaza
svijetova kroz koji duhovi ulaze u kuću. Tad je osjetio kako nešto
dolazi kroz vrtlog. Matkowsky ga je uslikao. Slika je pokazivala čudne
oblike, bolje rečeno duhove koji su okružili Petera. Peter je tada
rekao da se nalaze dva različita duha. Jednog je opisao kao duha
Indijskog plemena koja se davno nalazila na području ovog susjedstva, a
ova kuća se nalazi na području koje je bilo centar plemena. Drugi duh
jebio, kako Peter kaže, umoren i moguće da je zakopan ispod kuće.
Matkowsky
i Huckert su kako bi dokazali tvrdnje Peter Jamesa počeli kopati male
rupe uokolo kuće. U jednoj su pronašli posude za koje je kasnije
utvrđeno da su pripadali Indijancima. Matkowskom i Hackertu to je bio
dovoljan okaz kako je Peter govorio istinu.
A šta se tiče tijela
zakopanog ispod kuće, iako ne sumnjaju da se tamo nalazi neće ga
pokušavat iskopat, jer takva akcija bi zahtijevala pomicanje odnosno
rušenje kuće, uostalom godine života s Wright-om pokazale su im da im
on nije nikakva smetnja, dapače od susreta s Wright-om postali su
filozofi kako sami kažu.
Što se tiče pokušaja prevare u ovom
slučaju, stručnjaci su dokazali da je moguće samo dvostrukom
ekspozicijom, no za takvo nešto bilo bi potrebno barem sat vremena
pripreme. Kako je tim istražitelja koristio vlastite fotoaparate i
filmove ova se teorija slobodno može odbaciti.
Neki teenageri smatraju kako je zanimljivo i zabavno noću se vukljat po
groblju - na taj način utažujući žed za paranormalnim ili možda navalom
adrenalina ili na kraju krajeva da bi ispali "face" (da, ima i takvih
slučajeva). No, osim jeze, straha od pokoje sjenke moguće je da vas s
groblja "nešto" i doprati kući. Nešto takvo se dogodilo jednoj
teenagerki u Engleskoj. Pošto njeno ime nije navedeno nazvat ćemo je
"po naški" Ema.
Dogodilo se to prije kojih 30ak godina kada je
Ema zajedno sa svojih par prijatelja, iz onog zadnjeg navedenog
razloga, odlučila malo svojim veseljem narušiti mir i spokoj obližnjeg
groblja. Na njenu žalost, "groblje" nije mirno i spokojno reagiralo na
taj vandalizam.
Jeza u njenom domu započela je tek nekoliko dana
kasnije. Prvi znak da nešto ne valja bilo kad se probudila jedne noći,
a prikaza starice sjedila je na stolici kraj njenog kreveta. Prema
njenim pričama nije se radilo o poluprozirnom entitetu već o jasnom
liku, a u tom trenutku nije osjetila da joj želi ikakvo zlo. Naravno da
je ujutro kad se probudila na to gledala kao na čudan san. No taj njen
"čudan san" nažalost je pokazao kako je više od produkta njene REM
faze, jer se ta starica ponovo javljala, ponekad čak i usred bijela
dana. Ponekad ju je lik starice pratio po kući lebdeći iznad tla, samo
ju promatrajući, ne predstavljajući nikakvu prijetnju. Bar ne u početku.
Jednog
dana dok je spremala čaj, nevidljiva sila joj je u ruci "zavrnula"
posudu u kojoj je bila pripremljena vruća voda za čaj s namjerom, kako
Ema tvrdi, da ju polije tom vrućom vodom. Kako su pojavljivanja starice
postala mnogo opasnija od one "faze" kada ju je samo promatrala - Ema
je rekla svojoj majci što joj se događa. Nevjerica njene majke vrlo
brzo je nestala kada je sama vidjela staricu u hodniku svoje kuće.
Pratila ju je do sobe u kojoj je starica jednostavno nestala. No ne
zadugo. Kada je Emina majka usisavala kuću nevidljiva sila joj je otela
usisavač iz ruku, ponekad bi gurala vrata u suprotnom smjeru kad bi ih
netko pokušao otvoriti ili zatvoriti, a noću bi jednoličan zvuk poput
vrlo glasnog kapanja budio cijelo kućanstvo. No to nije bio zvuk
kapanja u što ih je razuvjerio vodoinstalater pošto je pregledao cijelu
kuću i nigdje nije našao curenje. Maltretiranje je postajalo sve
intenzivnije. Od neobjašnjivih zvukova preko predmeta koji su se
naočigled sami pomicali do događaja koji je prelio čašu. Dok je jednog
dana sjedila sa svojim ocem, Ema je odjednom upala u stanje transa te
počela pričati o nekom drugom životu kao kćer francuskog doktora iz 19.
stoljeća. Nakon tog bizarnog događaja Ema je dobila i neke neobjašnjive
psihičke moći - savijala je vilicu (baš interesantno kako se ne radi o,
u ovakvom slučaju, vrlo često spominjanoj žlici) kad bi ju dodirnula.
Nikakve istrage nisu uspjele dokučiti što se događalo u tom domu, a
Emina obitelj se iselila.
Čisto iz znatiželje, jednog dana Ema
se vratila u svoj prazni dom. Stražnja vrata bila su razvaljena te je
tuda ušla. Podignula je telefon koji je ležao na podu, a tada ju je
nešto zgrabilo za vrat. Hladni, nevidljivi prsti su je gušili. Nekako
se oslobodila i pobjegla glavom bez obzira, a takva znatiželja joj se
nikad više nije javila.
Demoni se danas, po krscanskoj, islamskoj i zidovskoj tradiciji, smatraju zlim bićim koja opsjedaju ljude. Njih se ljudi boje i zato mole "boga" da ih spasi od tog "zla".
Smatram da je demon biće jače i moćnije od čovjeka. Nihova je inteligencija veća nego ljudska (što nam podkrepljuje i Biblija). Sposobni su uči u čovjekovo tijelo i preuzeti kontrolu nad njime, govoriti i djelovati kroz njega, pa čak i opsjednuti tijelo.Moguće ih je ''osjetilno'' doživjeti prilikom komunikacije sa spiritističkim medijem ili posrednicima koji su svoje tijelo i um dali na raspolaganje duhovima.djeluju izvan prirodnih zakona, ljudskih osjetila. snaga demona uzrokuje okultni pritisak na čovjekov um i tijelo. U stanju su proizvesti nemoći i bolesti, osobito psihosomatske naravi (ludilo, poriv za samoubojstvom, hladnokrvnim ubojstvom, i sl.).
Demonologija je znanost koja proucava hijerarhiju demona. Postoje mudriji, snazniji, stariji, i mocniji demoni; ovisno o hijerarhijskom polozaju. Demonologija se razlikuje od demonolatrije. Demonolatrija je obozavanje i stovanje demona.
| < | listopad, 2011 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||